13.8 C
Sarajevo

[vc_row][vc_column width=”2/3″][vc_column_text]

Sarajevo pod opsadom

Nakon osamostaljivanja Slovenije i Hrvatske i Bosna i Hercegovina je morala krenuti istim putem. Na referendumu održanom 29.02.1992. godine građani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu državu. Tačno na dan početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, 06.04.1992. godine Evropska zajednica priznala je državno-pravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. 21.05.1992. godine Republika Bosna i Hercegovina primljena je u Ujedinjene narode.

6. aprila, na dan oslobođenja grada Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, grad se 47 godina kasnije našao pod opsadom i blokadom. Prvi dan opsade Sarajeva upamćen je po demonstacijama za mir, prestanak pucnjave, za slobodu i jedinstvo, na koje su pozivali građani. U isto vrijeme agresor s već utvrđenih položaja na obroncima grada među demonstrantima za mir nišani prve žrtve rata. Dok su šokirani demonstranti bježali tražeći zaklon, dvije mlade žene Suada Dilberović, mlada Dubrovčanka, studentkinja pete godine medicine i Olga Sučić, majka dvoje djece, ubijene su na Vrbanja mostu snajperskim hicima sa srpske barikade kod zgrade nekadašnjeg Unioninvesta. One su bile prve od 10.514 žrtava predstojeće troipogodišnje opsade Sarajeva.

“Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši!”, zabileženo je na spomen ploči koja obilježava ovaj tragični dogadjaj koji je najavio početak najduže opsade grada u modernoj istoriji čovječanstva.

Bivša JNA je okružila grad i počela stezati omču oko 500.000 stanovnika. Obruč dug 62 kilometara oko Sarajeva konačno je zatvoren 02. maja 1992. godine i od tada počinje opsada grada koja će trajati narednih 1.395 dana.

Nakon početka otvorenog oružanog napada u aprilu, agresorske snage su na ovaj dan zasule grad hiljadama artiljerijskih projektila. Pola grada bilo je u plamenu i ruševinama, uključujući i zgradu Pošte u kojoj je tog dana utihnulo 40.000 telefonskih linija.

Sve je počelo tog 02. maja u popodnevnim satima kada komandant Doma armije odbija predati zgradu Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Nakon razmjene puščane paljbe u akciju kreću tenkovi JNA koji pokušavaju grad presjeći na pola. Najžešće borbe vode se na Skenderiji gdje se nekoliko tenkova i tansportera približava na nekoliko metara do zgrade Predsjedništva i međunarodnog press centra.

Nakon pružene odbrane građana, agresorske snage se povlače i nastavljaju sa granatranjem. Međutim, situacija se komplikuje kada u 19:00 sati, nakon pregovora u Lisabonu, na već okupirani sarajevski aerodrom slijeće delegacija predvođena prvim predsjednikom predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem. Kompletna delegacija postaje taoc JNA. Pukim slučajem predsjednik Izetbegović stupa u kontakt s urednikom dnevnika TVSA Senadom Hadžifejzovićem i započinje medijski spektakl pred očima javnosti. Rezultat tog najdužeg dnevnika u istoriji televizije bio je dogovor da se sutradan delegacija pusti u zamjenu za neometano povlačenje komande JNA sa Bistrika. Bez obzira na to granatiranje se nastavlja cijelu noć. Grad je pretvoren u buktinju.

Trećeg maja na sarajevskim ulicama osvanuli su ljudi sa sarajevskim “Oslobođenjem” u rukama. Na naslovnoj strani pod naslovom “Brutalan napad na Sarajevo” pisalo je: “Tek će jutro pokazati koliko je života odnio jučerašnji dan pakla u Sarajevu. Ali dileme nema, bio je to do sada najteži dan u njegovoj istoriji.”

Grad je tri i po godine bio izložen stalnoj artiljerijskoj i snajperskoj paljbi, i sistematskom uništavanju od strane srpskog agresora, pri čemu je najviše stradalo civilno stanovništvo lišeno vode, struje i zemnog gasa, te praktično svih redovnih komunikacija i veza sa spoljnim svijetom. Od početka agresije i opsade, pa do 31. jula 1995. u Sarajevu je ubijeno, umrlo od gladi, hladnoće i nestalo 10.514 civila, od kojih 1598 djece. Istovremeno je u gradu registrovano 1741 trajnih invalida, od kojih su 356 djeca. U istom periodu u gradu je na bolničkom liječenju bilo 19.834 lica, među kojima 3.381 dijete. Materijalna šteta koju je grad pretrpio tokom agresije i opsade, prije svega kroz razaranja stambenog fonda i uništenje kulturnog blaga i privrednih objekata i saobraćajnica, je neprocjenjiva.

Tokom 1264 dana opsade i agresije na Sarajevo tunel prokopan ispod aerodromske piste od naselja Dobrinja do Butmira bio je jedina veza grada sa slobodnom teritorijom i svijetom. “Tunel spasa” je postao simbolom otpora Sarajeva i Sarajlija. Izgradjen od 27.03. do 30.07. 1993. godine, dug oko 800 m, širok jedan i visok 1,60 metara.

Na zidovima zgrada ili na asfaltu mogu se još uvijek naći «ožiljci» koje su ostavile eksplozije bezbrojnih granata koje su pale na grad. Geleri granata su izdubili rupe ili načinili neobičan ornament na asfaltu. Neke od tih rupa ispunjene su crvenim cementom i podsjećaju na ruže. Ti sarajevski znaci «poput crvenih ruža» označavaju mjesta gdje su granate ubijale civile: na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja III (1993., poginulo devet, ranjeno 104 osoba, uglavnom dece), na groblju Budaković (1993., poginulo 12 osoba), u redu za vodu na Dobrinji (1993., poginulo 13, a ranjeno 15 osoba), na pijaci Markale (1994., poginulo 66, a ranjeno 197 osoba).

27.05.1992. godine u ulici Ferhadija ispred prodavnice tri agresorske granate ubile su 17 građana Sarajeva koji su u redu čekali da kupe hljeb. Ranjeno je 157 građana. Masakr u Ferhadiji bio je, nažalost, samo prvi u nizu strašnih zločina koje su počinile agresorske srpske snage nad nevinim građanima Sarajeva od 1992 – 1995. godine. Mjesecima nakon masakra sarajevski violončelista Vedran Smajlović je tačno u dvanaest sati na mjestu zločina izvodio Albinonijev Adagio u znak pijeteta prema nastradalim sugrađanima.

Na Sarajevo je, prema nekim procenama, u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 120 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. (Ovaj broj predstavlja značajno veću koncentraciju teških oruđa od one koju su savezničke snage imale u završnim operacijama oslobađanja Berlina 1945. godine). Prema procjenama na grad je ispaljeno preko 500.000 projektila, u prosjeku 329 granata dnevno, a rekord od 3.777 komada artiljerijske municije koje su pale na grad zabilježen je 03.07.1993. godine.

Srušena su ili izgorila do temelja mnoga reprezentativna zdanja u gradu – Sportska dvorana “Zetra”, zgrada Vijećnice, Parlament BiH, UNIS-ove zgrade, Elektroprivreda, hoteli “Holiday Inn”, “Bristol”, “Beograd”, “Evropa”. Ali, uništena su i skoro čitava stambena naselja – Mojmilo, Dobrinja, Grbavica, Vojničko polje.

U istom periodu, vazdušnim mostom, (najduža operacija ovakve vrste u istoriji – neuporedivo duža od slične u Zapadnom Berlinu) dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih životnih namjernica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Građani su imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno.

1995. godine agresorska granata je ispred ulaza u gradsku tržnicu Markale ubila 45 osoba a ranila 90 građana. Bio je to posljednji u nizu zločina nad civilnim stanovništvom Sarajeva. Nakon ovog zločina NATO je pokrenuo vazdušne udare na agresorske artiljerijske položaje oko Sarajeva.

Iako je rat okončan potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine, projektil ispaljen 09. januara 1996. godine s Grbavice, tada još pod kontrolom vojske Republike Srpske, pogodio je tramvaj i ubio jednu ženu te ranio 19 ljudi. To su bile posljednje žrtve opsade.

Tragovi rata još uvijek su vidljivi. Ratne priče pričaju Muzej ratnog djetinstva, Galerija 11/07, Historijski muzej, Muzej Tunel i Muzej Zločina protiv čovječnosti.[/vc_column_text][/vc_column][vc_column width=”1/3″][vc_widget_sidebar sidebar_id=”td-default”][/vc_column][/vc_row]