Kada je BiH imala svoje pismo – Bosančicu

Dok se svakodnevno pojavljuju nova arheološka nalazišta, koja otkrivaju nepoznate i uzbudljive činjenice o prošlosti Bosne i Hercegovine, jedan “spomenik“ već stoljećima svjedoči o posebnosti, jedinstvenosti i autentičnosti ovog slikovitog i živopisnog podneblja. Taj spomenik nije od kamena, poput humačke ploče, nije to ni dokument o milenijskom postojanju Bosne, poput Povelje Kulina bana, nije on ni stećak koji krasi Radimlju, Dugo Polje, Bijaču, Boljune, Kalufe, ili neku drugu bosansku nekropolu. Nije u pitanju ni sveto pismo, niti evanđelje, poput Četveroevanđelja iz Dovolje, mostarskog ili čajničkog evanđelja. Nije ništa od toga, ali je uklesan u sve njih! Riječ je o autohtonom, bosanskom pismu, sličnom i Glagoljici i Latinici i Ćirilici, baš kao što je i zemlja u kojoj je nastalo pomalo svačija, a zapravo ničija osim svoja. To pismo zove se Bosančica. 

Dobri bosanski narod valjda ima toliko historije i kulturne baštine, da ne stigne ni misliti o svemu. Tako ni Bosančica nije čuvana, nije izučavana u školama, nije prenošena s koljena na koljeno. A ipak se, nekim čudom, sačuvala sve do danas. Jer Bosna jeste zemlja čuda, koja samo čeka nekog svog Tolkiena da je opjeva i da iz njene čarobne riznice izvuče sva silna čudesa, avanture, priče, bajke, mitove i legende i iznese ih na svjetlo dana, do znatiželjnog oka čitatelja koji žudi za dobrom pustolovinom. Ne treba taj novi Tolkien smišljati jezik i pismo, jer oni već postoje, svima poznati i dostupni, a ipak tajnoviti i neotkriveni. Uvijek spremni da svakom putniku, namjerniku ili nenamjerniku, otkriju svoje drevne tajne. A možda je taj bosanski Tolkien već postojao kroz lik i djelo najvećeg bosanskog pjesnika Maka Dizdara, pa samo čeka da ga otkrije čitav svijet. Mak je Bosančicu, stećke, humke, nekropole i ostale dragocjenosti srednjevjekovne Bosne, rukom, umom i srcem majstora, već uklesao u svog Kamenog spavača, jednu od najvažnijih knjiga u historiji BiH.

Za Bosančicu se danas otimaju svi. Neki tvrde da je ona srpsko pismo, drugi pronalaze jake argumente da je hrvatska, treći je ne daju nikud iz Bosne, smatrajući da je bosanska i ničija više. Kao takva, Bosančica je najautentičniji i najslikovitiji kulturno-civilizacijski biser Bosne, države za koju se vjekovima takođe svi otimaju. Kad se ljudi za nešto otimaju, onda to nešto mora da valja. Niko nikad neće zaustaviti niti razriješiti polemike o Bosni i njenom pismu Bosančici, pa se u njih ne treba ni uplitati. Ono što je sigurno jeste da ovo pismo i dalje živi i da će živjeti dok ima svijeta. Dok ima svjetskih putnika, znatiželjnika i naučnika, ona će im skromno, a ipak slatkorječivo, otkrivati svoje tajne i pričati čarobne, pustolovne priče o prošlosti Bosne. Posebno je iskustvo otkrivati njene tajne. “- izjavila Anita Barjaktaravić, koordinatorica putovanja kompanije Red Africa Travel. 

Ako se neko pita gdje da pronađe Bosančicu, neka se uputi iz pravca Dubrovnika ili srednje Dalmacije prema zemlji zvanoj Bosna i Hercegovina, dodaje Anita. Na Humcu kod Ljubuškog, uzidanu u franjevački samostan pronaći će Humačku ploču. Onda neka prošeta do Bijača u tom istom Ljubuškom, gdje će pronaći brojne, Bosančicom ispisane, stećke. U blizini je i grad Stolac, gdje su čuvene nekropole Radimlja i Boljuni, pa Grčka glavica u selu Biskup kraj Konjica, Kalufi u Krekovima kod Nevesinja, Borak u selu Burati pokraj Rogatice, Maculje u Novom Travniku, Dugo polje na Blidinju blizu Jablanice, Gvozno u Kalinoviku, Grebnice u selu Baljci kraj Bileće, Olovci u Kladnju, Mramor u Musićima blizu Olova, Kučarin u Hrančićima pored Goražda, Dolovi u selu Umoljani blizu Trnova, Luburića polje u Sokocu, Mramor u Vrbici pokraj Foče, Čengića Bara u Kalinoviku, Ravanjska Vrata na Kupresu… sve do nadgrobnih i ktitorskih epigrafa u Travuniji i srednjoj Bosni. 

A kad se putnik namjernik umori od čitanja epitafa, epigrafa i pisama, uklesanih na bosanski kamen, ili poželi da se skrije od hercegovačkog sunca, neka se malo zatvori u samostane, crkve i muzeje. Tamo će pronaći evanđelja, razne crkvene i svjetovne rukopise sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora, nekanonske tekstove, apokrife i molitve, zapise, natpise, povelje, pisma, djela apostolska, poslanice… Apokalipse… 

Ni u jednom od ovih spisa i apokalipsi niko neće naći neki dokaz ili zapis o kraju Bosne i Hercegovine i njene Bosančice. Naprotiv, bilo da su svjetovni ili vjerski, Božiji ili carski, svi ti spisi govore isto, a slažu se u činjenici da je Bosna oduvijek bila i da će zauvijek biti. Ipak, jedan od najljepših zapisa o Bosni i Hercegovini izašao je iz pera Maka Dizdara i kaže da je Bosna prkosna od sna. Šta to znači, najbolje ćete iskusiti na licu mjesta.