Novinarka uglednog američkog lista The New York Times, Sarah A. Khan, obišla je Bosnu i Hercegovinu, te našu zemlju u svojoj reportaži opisuje kao mjesto u kojem se budi uspavana ljepotica. Posebnu pažnju posvetila je opisu Sarajeva, gdje se, između ostalog, upoznala s kovačkim zanatom.
Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, stajali su smaragdni vrhovi isprepleteni s kristalnim rijekama, brežuljci ovijeni kamenim selima, i kanjoni s uzvišenim mostovima izbočenim prema nebu. Ova očaravajuća oblast čak ima i jednako očaravajuće ime: Bosna i Hercegovina, melodično poput Narnije, Utopije ili Shangri-La, svjetova koji postoje u mašti, ne na mapama – ovako počinje reportaža objavljena u uglednom The New York Timesu.
Ali Bosna, naravno, nije baš bajkovita, dodaje Sarah A. Khan.
Koliko god da sam se pripremila, ipak nisam shvatila kad sam to ugledala prvi put: stambeni blok udaljen nekoliko minuta od sarajevskog aerodroma, inače neupadljiva fasada prošarana ružnim „plikovima“. Nedaleko od toga, zgrada s dubokom rupom gdje je nekada bio prozor, i još jedna, s odlomljenim komadićima gipsa, poput zuba koji fale.
“Je li ovo od rata?” pitala sam taksistu.
Nije me razumio, ili je odlučio da mi ne odgovori, ali za neka pitanja i ne trebaju odgovori. Dugotrajni ožiljci su podsjetnici zla koje se desilo ne nekada davno, nego prije samo četvrtine stoljeća, od „kletvi“ od strane komšija i prijatelja, a ne od neke pakosne vještice.
A opet, u Bosni sam pronašla pejzaž koji bi odgovarao platonskom idealu bajke, lijepi domen s dugim minaretima umjesto križeva. Imam više zajedničkog s ovim pejzažom nego s basnama iz djetinjstva, u kojima su hrabri vitezovi, u potrazi za poštenim djevojkama, obično upravo sjahali s konja nakon krvavih pohoda koji su imali za cilj iskorjenjivanje Islama. U vrijeme kada je veliki dio Evrope pun sumnje prema mojoj vjeri, kao prema nekom stranom entitetu koji mu dolazi na njegove obale, došla sam u Bosnu da vidim kakav je osjećaj u domaćoj muslimanskoj zajednici, s 500 godina historije u srcu Evrope.
Sarajevo, grad koji se ponovo rodio
Na Baščaršiji, staroj četvrti poput labirinta u srcu Sarajeva, šetala sam kroz razne uličice iz šesnaestog stoljeća, kroz čaršiju iz doba Osmanskog carstva koja je nekad bila služila za razne zanate: kazandžije su kuckale od posude u Kazandžiluku; kovači su pravili alat od željeza na Kovačima; sarači su prodavali robu od kože u Saračima; i obućari su se nalazili u Čizmedžiluku.
Ovih dana, radnje se stapaju u beskrajno prostranstvo sastavljeno od čajluka, kožnih papuča i umjetnina za koje me uvjeriše da su sasvim originalne (za razliku od onih identičnih kod susjednog prodavača, naravno). Ali ono što mi je najviše zapalo za oko bili su zvekiri ukrašeni mesingom i srebrom. Zvekir je simbol grada, koji se ističe na grbu Kantona Sarajevo; on predstavlja, kako mi reče vodič, simbol gostoprimstva Bosanaca.
“Možda zbog islamskih korijena ovdje, ljudi su topli,” rekao mi je Reshad Strik, vlasnik kafića Ministry of Ćejf koji se nalazi na rubu Baščaršije, dok smo pili bosansku kafu, gustu s gorkim talogom poput turske kafe. “Možda je zato ovdje stalno rat. Previše smo gostoljubivi.”
Bosna je imala mnogo posjetitelja, onih dobrodošlih i onih koji to nisu: balkanske koordinate — gdje se istok „slijeva“ u zapad — znače da se regija pojavljuje u fusnotama važnih poglavlja historije drugih zemalja i carstava. Smjenjivali su se tu Rimljani i Goti, pa Vizantinci i Slaveni, dok je nisu osvojili Turci u 15. stoljeću, i tada je postala najzapadnija ispostava Osmanskog carstva — dok nisu došli Habsburgovci i tada ju je prezela Austro-Ugarska Monarhija. Prvi svjetski rat odjeknuo je nakon atentata nadvojvode Franca Ferdinanda blizu sarajevske Latinske ćuprije; nakon Drugog svjetskog rata, Bosna se spojila sa Hrvatskom, Srbijom, Makedonijom, Crnom Gorom i Slovenijom u komunističku Jugoslaviju.
Onda, 1990-tih, kako se Jugoslavija raspala, tako se s njom raspala i ljudskost. Pravoslavni Srbi, katolički Hrvati i muslimanski Bošnjaci, koji su generacijama živjeli u multietničkom društvu, odjednom su postali opasno svjesni svojih razlika. Sarajevo je postalo zarobljeno u najdužoj opsadi modernog ratovanja, kada su srpske snage, potpomognute snagom bivše Jugoslovenske armije, granatirale grad koji se nije mogao odbraniti, s okolnih planina. 1,425 dana ili skoro četiri godine — od 1992. do 1996. — grad je tinjao u napadima koji su ubili više od 10,000 ljudi.
I opet, Sarajlije su izdržale. “Grad je bio živ, ljudi su se borili psihički,” rekla je Zana Karkin, vlasnica Bazerdžana, modnog butika u staroj četvrti. “Ljudi su se lijepo oblačili, bilo je zabava, održavali su se koncerti.”
Dok smo čavrljale, za vrijeme Sarajevo Film Festivala ulice su bile pune do nekih doba. Sada jedan od najsjajnijih filmskih festivala u Evropi, počeo je 1995. godine kao čin prkosa od strane osnivača tokom najtamnijih dana opsade, i 10,000 hrabrih Sarajlija izlazili su i pod granatama da bi prisustvovali projekcijama.
Jedan od najupečatljivijih prizora koji sam vidjela iz ratnog perioda bio je muzičar koji drži violončelo; na mjestu gdje bi trebao biti orkestar bile su samo ruševine, tamo gdje je trebala biti publika stajali su skeletni ostaci stubova i lukova, a tamo gdje je trebao biti pozlaćeni plafon, bilo je samo nebo koje viri ispod oštećenih greda. Vedran Smajlović, koji je bio violončelista u Sarajevskoj Operi, postao je simbol istrajnosti kada je svirao usred ruševina sarajevske gradske Vijećnice iz 19-tog stoljeća koja je postala nacionalna biblioteka. Ova znamenitost je neo-maurska fantazija koju je projektovao češki arhitekta za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. U spektakularno oživljenom atrijumu, možda baš na istom mjestu gdje je svirao gospodin Smailović, vidjela sam mladenku i mladoženju kako plešu radi slika za vjenčanje.
Poput Vijećnice, veći dio grada je oživljen iz pepela. Kad sam se okrenula na jednu stranu bila sam uvjerena da sam u Istanbulu; kad bih okrenula glavu na drugu stranu, putovala bih do Beča; okružena planinama, mogla bi to biti i švicarska diorama. Zbog historijske „slojevitosti“ religija Sarajevo je dobilo epitet „Evropski Jerusalem“. U jednoj ulici, sinagoga, džamija i katolička i pravoslavna crkva stoje na par koraka jedni od drugih.
Ali, na svakom koraku također sam pronalazila strašne podsjetnike iz ratnog perioda, očuvane da uspomene ne bi odletjele s pepelom: krateri u obliku latica od granata, sada balzamirane u crvenoj smoli pod nazivom sarajevske ruže.
Igračke tenkovi napravljeni od metaka koji se prodaju u suvenirnicama. I groblja — toliko mnogo groblja. Gdje god se okrenete, brežuljci su prošarani s nišanima, koji se izdižu s padina poput šuma punih tankih bijelih obeliska. Kada sam pitala nekoga za upute kako doći do određenog groblja o kojem sam čitala, tužno je odmahnula glavom: “Ovdje je svuda groblje.”
Poštovati prošlost ne znači živjeti u njoj. “Ljudi su pesimistični nakon rata, ali ja sam zaista htjela da pokažem kako ja vidim stvari ovdje,” kaže Zana Karkin. U Bazerdžanu sam razgledala šik predmete koji su bili spoj modernog i tradicionalnog zanata: debele narukvice od cinka s ispisanim tekstovima bosanskih pjesama koje pravi domaći brend Werkstatt; pamučne bluze s ispisanim grafikama koje pravi Plus Minus; i antilopine espadrile koje pravi novi brend Intuitva koji je baziran u New Yorku i Sarajevu.
“Željela sam da promovišem bosansku kulturu i tradiciju, da ispričam priču o Bosni,” kaže Zana Karkin. “Stvarno sam željela da pokažem kako ja vidim stvari ovdje.”
Ona je imala 8 godina kada je počeo rat. “Moj život, sve što danas radim, je pod uticajem činjenice da sam odrasla u gradu pod opsadom — to je ogromni izvor energije za mene,” rekla je. “Sjećam se da sam bila na planini i gledala kako se puca na grad iz nanine kuće, i rekla sam ‘Ja neću nikada otići, mi ćemo preživjeti i ja ću pomoći da grad vratimo iz pepela.”
Održala je obećanje: “Putovala sam svuda, ali uvijek se vratim.”
Loše ekonomsko stanje u Bosni i kompleksno postratno političko uređenje — tročlano predsjedništvo koje čini Bošnjak, Srbin i Hrvat — podstakli su mnoge mlade Bosance da potraže prilike u inostranstvu. Ali, postoje i oni koji ostaju nepokolebljivo optimistični.
Uzmite za primjer gospodina Strika. Rođen je u Australiji, otac mu je bio Bosanac i majka Australka, kao glumac odrastao je u inostranstvu i radio u Hollywoodu (Kasnije sam pronašla video s YouTubea gdje mu je uloga bila da se rola u muzičkom videu Jessice Simpson kao njena simpatija). Prije deset godina, došao je u očev rodni grad u posjetu — i ostao. “Ima nešto u ovom gradu, stvarno ima dušu,” rekao je. U strmoj ulici sa kaldrmom, djeca mu se igraju u susjednim radnjama dok on pravi flat white kafu (mješavina espresa i mlijeka) uz bosansku kafu u udobnom kutku koji bi se mogao nalaziti i u Brooklynu, Berlinu ili na Instagramu. To je moderni pristup turskoj ostavštini koja je ukorijenjena u bosanskom nacionalnom identitetu.
“Ovo što radimo je veoma važno, ovo je umjetnost naše kulture,” rekao je. “Kafa je „procvjetala“ u Osmanskom carstvu. To su naši korijeni ovdje.”
S druge strane ulice, navratila sam u radionicu Nermine Alić, žene kazandžije koja je preuzela očev zanat, u trenutku kad se bavila delikatnom formom graviranja koje se zove savat na elegantnim svijećnjacima. Nedaleko od nje, pregledala sam otmjene haljine koje je dizajnirala Emina Hodžić Adilović, koja ima svoj uspješni Kaftan Studio u Sarajevu, ne odazivajući se na pozive iz Milana i Pariza. Probala sam tradicionalnu džandar baklavu — sarajevski specijalitet, od oraha ili lješnjaka, za koji trebaju tri dana da se napravi — u modernom Baklava Dućanu, i pregledala sam savremenu islamsku kaligrafiju umjetnika Mirze Smajovića u Morića Hanu, koji je bio karavan-saraj u 18. stoljeću, a sada je pun restorana i galerija.
Nekoliko blokova od zloglasne Latinske ćuprije, prešla sam Miljacku preko mosta Festina Lente, futurističnog pješačkog mosta kojeg su osmislila tri studenta dizajna na sarajevskoj Akademiji Likovnih Umjetnosti. Na planini Trebević, tu je i bob staza iz vedrih dana sarajevske zimske Olimpijade iz 1984. koju su gađali Srbi koji su koristili vrh planine kao snajperski položaj; danas, preduzetni sarajevski umjetnici pretvorili su ga u grafiti park.
“Ovo je veoma kreativan grad,” rekao je gospodin Strik. “ Za vrijeme Osmanskog carstva sve je bilo prelijepo. Kada su nešto radili, ako su radili, napravili bi to perfektno. Detalji se zaista isplate. Grad je poput bajke.”
Autorica: Sarah A. Khan
