Radeći na knjizi Djetinjstvo u ratu: Sarajevo 1992.-1995. Jasminko Halilović, inicijator osnivanja Muzeja ratnog djetinjstva, susreo se s nekoliko stotina učesnika projekta slušajući dirljive priče i svjedočenja iz najturbulentnijeg vremena upisanog u knjigu postojanja bh. prijestolnice.
Dvije i po godine intenzivnog istraživanja donijele su mnoge spoznaje, ponajviše o tome koliko je odrastanje u ratu, kako sam opisuje, složeno, nedovoljno istraženo, ali, istovremeno, i univerzalno iskustvo.
Historijski značajna dokumentacija
I dok su ljudi pokazivali svoje ratne uspomene poput fotografija, dnevnika, pisama, crteža i drugih ličnih dokumenta rođena je velika ideja o stvaranju prostora u kojem će sve te emotivne dragocjenosti biti pažljivo čuvane od zaborava. Tako je nastao Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu, gdje je otvoren u Logavinoj ulici na broju 32 u januaru 2017. godine.
Upravo zbirka ličnih predmeta predstavlja njegovu najvažniju kolekciju, a kako bi se mogao dočarati značaj postavke, svaki predmet prati priča njegovog vlasnika, vlasnice.
U potresnoj priči o pećici Sanje Stevanović Martinović, koja je izložena uz predmet, može se pročitati:
“Osjetili smo smrt. Brat je izašao da ubere travku za našeg papagaja kada ga je snajper pogodio pravo u srce. Imao je tek deset godina! Ni na sahranu mu nismo mogli otići. Naš svijet se tada srušio. Osjetili smo život. Sestra se rodila usred rata. Živjeli smo u podrumu i mjesecima nismo vidjeli nebo, ni sunce, ni kišu… Sestra je bila naš spas i nada, simbol pobjede života nad smrti. Pokušavali smo preživjeti. Simbol umijeća preživljavanja u ratu je i ova pećica. Pećicu je napravio tata u Sarajevu 1993. godine. Glavni dio je napravljen od pretis-lonca, nogice su urađene od gromobrana, limena vrata su napravljena od oluka, koji je tokom granatiranja spao sa zgrade. Na pećici smo kuhali grah, makarone, rižu, leću i kruh od mekinja. Na nju smo se i grijali i ložili razne knjige, novine, parket, cipele… Sve je ovo zavijek promijenilo naše živote.”
Nekoliko stotina je ovakvih priča pohranjeno za sva vremena u Muzeju ratnog djetinjstva, gdje su vrata za nove predmete i priče još uvijek širom otvorena. Ko god želi, i danas se može prijaviti za učešće u stvaranju muzejske kolekcije ustupanjem ličnih uspomena i snimanjem video svjedočenja.
Cilj Muzeja ratnog djetinjstva nije samo da se trajno sačuvaju uspomene, nego i da se dokumentuje iskustvo onih koji nemaju apsolutno nikakav uticaj na rat, ali njihovi životi svejedno neće biti nimalo pošteđeni brutalnosti koju sa sobom donosi.
