Jugoslovensko Sarajevo – Filmska umjetnost

Ramazanska atmosferan na Bascarsiji, Begova dzamija, Sebilj, top iftari

Film je u Bosnu i Hercegovinu došao već 27. jula 1897. godine, kad je u Sarajevu održana prva filmska projekcija. Jedan od najznačajnijih zabilježenih materijala bili su snimici koje je Antun Volić zabilježio u svom filmu Sarajevski atentat na Franz Ferdinanda, iz 1914. godine, koji je obišao svijet. Organizirana kinematografija institucionalizirana je tek nakon Drugog svjetskog rata kad je i većina filmova tog vremena inspirirana ratom.

Šezdesetih godina je “sarajevska škola dokumentarnog filma” već postala kultni filmski pokret. Prvi veliki projekt bh. filma bio je spektakl Kozara, koji je postao jedan od najkarakterističnijih predstavnika ratnih filmova koji su uslijedili.

Sedamdesete su godine u kojima je evropska i svjetska kinematografija bila pod dominacijom “političkog filma”, a njegov odraz u Bosni i Hercegovini bio je kroz film noir. 1971. godine na filmskom festivalu u Puli premijerno je prikazan film Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji u režiji Bate Čengića. Čengić je uznemirio javnost i uzdrmao Komunističku partiju svojim filmom koji otvoreno kritizira politički sistem i skreće pažnju na “male, obične ljude”. Ovakav pristup filmu smjestio je Čengića na “crnu listu” Komunističke partije, a njegovi filmovi su cenzurisani i sklonjeni u depoe. 1972. godine u režiji Hajrudina Šibe Krvavca nastao je kultni jugoslovenski partizanski film Valter brani Sarajevo. Film predstavlja slobodnu interpretaciju biografije stvarnog antifašističkog borca iz Drugog svetskog rata, Vladimira Perića Valtera.

Osamdesetih godina filmovi bosanskohercegovačke produkcije Sjećaš li se Dolly Bell (1982.), Otac na službenom putu (1985.) i Dom za vješanje (1988.), Emira Kusturice; Miris Dunja (1983.), Mirze Idrizovića, i Kuduz (1989.), Ademira Kenovića ispisuju stranice historije svjetskog filma.

Početak devedesetih nosi dah promjene filmovima Praznik u Sarajevu Benjamina Filipovića i Gluvi barut Bate Čengića. Ipak, najveća promjena označena je početkom rata, ali u produkcijskom smislu ovaj period bio je veoma plodan. Stotine dokumentaraca snimljeno je o životu i smrti u opkoljenom gradu tokom četiri godine rata. Ovi filmovi obišli su svijet i bili su jedina prava slika onoga što se zaista dešavalo u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Jedan od najuspješnijih dokumentaraca bio je MGM (ČOVJEK-BOG-MONSTRUM).

Do najznačajnijeg preokreta u kinematografiji Bosne i Hercegovine dolazi 2002. godine kada Danis Tanović osvaja nagradu za najbolji scenarij na Filmskom festivalu u Cannesu za svoj debitantski film Ničija zemlja, a potom i Oscar za najbolji strani film. Kasnije te godine, Ahmed Imamović s 10 minuta osvaja nagradu Evropske filmske akademije za najbolji kratki film. U narednih par godina nastaju ostvarenja Remake, Dine Mustafića; Gori vatra, Pjera Žalice; Ljeto u zlatnoj dolini, Srđana Vuletića; Kod amidže Idriza, Pjera Žalice; Go West, Ahmeda Imamovića; te Dobro uštimani mrtvaci, Benjamina Filipovića.

Godinu 2006. obilježio je film Grbavica, Jasmile Žbanić koji osvaja Zlatnog Medvjeda na Festivalu u Berlinu. Ovo je ujedno i tek treći igrani film koji je režirala žena u historiji bh. filma.

Od 2007. – 2012. nastaje nekoliko izuzetnih filmova poput Teško je biti fin, Srđana Vuletića; Snijeg i Djeca, Aide Begić; Čuvari noći, Namika Kabila; Na putu, Jasmile Žbanić; Cirkus Columbia, Danisa Tanovića; Sevdah za Karima, Jasmina Durakovića; Jasmina, Nedžada Begovića; Ostavljeni, Adisa Bakrača i Belvedere, Ahmeda Imamovića.

2013. film Epizoda iz života berača željeza Danisa Tanovića u zvaničnoj konkurenciji Berlin Film Festivala dobio je Srebrenog medvjeda za najbolji film, Srebrenog medvjeda za najboljeg glumca, te nagradu Ekumenskog žirija. Iste godine završena su još dva igrana filma Sa mamom Faruka Lončarevića i For those who can tell no tales Jasmile Žbanić.